Samopoštovanje je osećanje koje osoba ima prema sebi, kada smatra da poseduje kvalitete koje visoko ceni. Nastaje u detinjstvu. Kada roditelji otvoreno pokazuju detetu da uvažavaju njegove potrebe i osećanja, tada dete veruje da ono vredi i da poseduje kvalitete koji su važni. Međutim, ukoliko su deca bila previše kritikovana u detinjstvu od jednog ili oba roditelja, ukoliko se nije prihvatalo bilo koje njihovo postignuće, mogu sebe doživeti kao nedovoljno vredna i nedostojna ljubavi, i razviti osećanje niskog samopoštovanja.
Nisko samopoštovanje dovodi do toga da osoba unutar sebe ima uverenja da je inferiorna, defektna, da sa njom suštinski nešto nije u redu, da je puna mana i nesposobna za postizanje uspeha u mnogim sferama života. Oseća se nesigurno, osetljiva je na kritiku i zabrinuta zbog odbacivanja.
Klijenti sa niskim samopoštovanjem nesigurni su po pitanju mnogih aspekata u životu, u socijalnim situacijama, na poslu, u intimnim odnosima. Osećaju se inferiorno u odnosu na druge ljude.
U društvu veruju da su nepoželjni, bez obzira da li to uverenje ima opravdanja u realnosti. Većina njih smatra da su nezanimljivi i socijalno nesposobni. Nisko samopoštovanje i preosetljivost na odbijanje dovode do ograničenih ljudskih kontakata.
U poslu biraju radna mesta koja ne uključuju mnogo interakcije sa ljudima. Često, zbog osećaja neadekvatnosti, napuštaju radna mesta ili propuštaju poslovne prilike.
U intimnim odnosima često, kao odbrambeni mehanizam, koriste preteranu kritičnost, što može dovesti do otuđenja partnera. Zbog straha od sramote ili ismevanja, pokazuju suzdržanost i limitiranu bliskost.
Nisko samopoštovanje je nešto na čemu se može uspešno raditi na psihoterapiji. Neke od metoda koje se primenjuju su redefinisanje bazičnih uverenja, razvijanje samoprihvatanja i samoljubavi, jačanje negujućeg dela ličnosti i razvijanje socijalnih veština.
Kako nastaje nisko samopoštovanje i kako se manifestuje?
